Beautiful People https://blog.dnevnik.hr/asrael
petak, 02.12.2011.
I heard that your dreams came true
Kako sam ja bio sretan
Srce mi se para svaki put kad se sjetim
A uopće nisam bio tako daleko
Možda je do njihovih protestantskih pizdarija i stalnog ponavljanja grateful, thankful, ili onog drugog, so much fun, so attractive, ili puno opscenijih komentara koje ću preskočit jer su o mojem tijelu.
možda je do sve te ljepote, prirode i vremena i arhitekture i umjetnosti koja nije s ovog svijeta
A možda je jednostavno do toga što sam napokon, nakon dugo vremena, bio sretan, i uopće nisam razmišljao o ničemu, osim o hrani, i umjetnosti, i bio zahvalan toj cijeloj naciji čije me kćeri cijene više od agramerskih.
I tak, kad se s nekim nađem ostanem bez riječi, pričao bih vam svima ali ne mogu opisati koliko mi je bilo dobro bez da zvučim bahato, umišljeno, i kao da lažem. Biti najpopularniji dečko je legacy američkih serija koji najmanje djeluje kao stvarni život...
Možda zato što je najbolji osjećaj na svijetu.
petak, 18.11.2011.
Kojom besidom bi ovu jubav krstija?
Ja bježim u Mletke.
A jedino o čemu razmišljam
je kako bih se s tobom ljubio pod svjetlima na Trgu
utorak, 01.11.2011.
I came so close to giving it up.
Kada tebe vidim, osjećam se kao astmatičar u zadimljenom klubu.
Grči mi se grlo dok se utapam na suhom i hvatam dah, i oči mi se cakle ne mogu više.
Nitko ne bi odobravao. Da smo se sreli u drugom vremenu, u drugom gradu, mogli smo biti tako sretni.
subota, 22.10.2011.
There's a radiant darkness upon us. I don't want you to worry.
Nisi o meni znala ništa osim mojeg lika i mojeg imena kad smo se upoznali, a tvoj me osmijeh grijao toplije od proljetnog sunca u mojoj kovrčavoj kosi. Bojažljivo si mi dotakla gležanj stopalom ispod klupe, dok bih ti pokazivao gdje si pogriješila, više razmišljajući o tome da ti dišem u vrat nosom a ne ustima jer sam se vratio s čik pauze, nego o Fortune 500 kompanijama i stanju na njujorškoj burzi. Nitko nije primjećivao da se gledamo duže nego što je prikladno, nitko osim one profesorice koja nas je oboje favorizirala i dopuštala nam da zajedno radimo. Kada bih zakasnio, sjeo bih u red ili dva iza, i promatrao tvoj bijeli vrat, i nakon dugo vremena kužio bi petrarkiste. Tako sam te lako znao impresionirati, i samo se sa mnom nisi ponašala kao da si vezana. Lebdjela si iznad ostalih dok nisi upoznala mene. Bili smo isti, vrtjeli smo se u krug poput životinja koje se šepure prije parenja, i ne mogu ni danas sigurno reći jel tvoja svijetla kosa plava ili smeđa. Imponirao sam ti, padala si na moju jezgrovitu retoriku, dala si mi postolje koje mi se činilo kao vrh svijeta. Nije me smetalo što ne mariš za pravopis, ispravljao bih te s osmijehom a ne sprdnjom, jer nismo bili prijatelji. Ja tebi ne želim biti prijatelj, ja tebe želim na sebi.
Barem ne kratkoročno.
Želim te previše da te ukradem, iako se svaki put kad ti se obratim gubiš, gušiš, dodiruješ pramenove kose i zamuckuješ. Nemoj misliti da sam ravnodušan ako se nismo sreli mjesecima. Jedino mi je zbog tebe žao što se više ne srećemo po predavanjima. Ne bih te imao muda opet pogledati.
You made a slow disaster out of me.
četvrtak, 06.10.2011.
Love will tear us apart
Znate, baš sam tup. Ne osjećam ništa. Ponekad sam razdražljiv, ponekad sam sit, ali to su sve prolazna stanja. Ja sam tup jer se samo tako mogu nositi sa životom. Ja znam da mi je Bog uzeo neke stvari koje drugi imaju u obilju(i ostavio mi plitke strasti i zadovoljstva da me zadovoljavaju iz dana u dan, kad već ne mogu imati kvalitetan život). Ali moj život je labirint vječnih zabrana i pravila, izmješanih sa mojom svojeglavošću i prijezirom prema autoritetu. Nešto kao odrastanje kraljice Viktorije. Ja imam 20 godina i paze na mene kao da sam rijetka ptičica u zlatnoj krletci jer mi žele produžiti život. Moj brat je njihov eksperiment hiperuspješnog, overachieving budućeg studenta na prestižnom prekooceanskom sveučilištu. Ja sam eksperiment u kojem oni pobjeđuju smrt. Godinama se bore, nadmudruju je i varaju i zapravo su to postigli do te mjere da sam pred svim liječničkim pretragama i instrumentima ja maskiran u zdravog mladića. Možda je to stvar posebnog odnosa koji imam s Bogom odmalena. Iako su mi cijeli život obećavali da ću nakon osamnaeste moći i službeno postati kršćanin, sada vrište u svojoj ateističkoj snazi kako to ne dolazi u obzir kad to spomenem. Zapravo ne vrište, pretjerujem, oni se classy svađaju pa me samo hladno odsijeku. No oni to pripisuju svojoj ljubavi i pažnji. I tako, ja imam 20 godina ali sve te silne stvari i zapravo gluposti koje bi me odredile kao jednog dečka apsolutno ne dolaze u obzir. I jedino što ja mogu je biti tup a kad me netko pita, lagati. Znate, kad kažem da mi auto ne treba jer živim u centru lažem(naravno da mi treba, ali ne smijem naučiti voziti) kad kažem da se ne bavim sportom također(jer ja ništa ne volim kao trčati i trčati i trčati, ali mi ne dopuštaju ikakav fizički napor). Sada ću upisati pad, i ne mogu biti više tup, jer se samo tako mogu nositi s njima. Zapravo ću se možda malo osjećati živim nakon dugo vremena. Zar sam takav beskičmenjak da im se drukčije ne mogu suprotstaviti? Ili zbilja ne mogu bez njih? Poštedite me komentara da znaju što je najbolje za mene. Ja gledam kako život prolazi pored mene, jer oni žele pobijediti smrt i umjesto nekoliko desetljeća dati mi gotovo čitavo stoljeće. Ja ga nikad nisam tražio. Ali zato bih rado učinio nešto divlje od čega ću ostati bez zraka u plućima, imati masnice po tijelu i zaspati iskreno umoran. Ja stvarno ne želim zdravlje, ali želim slobodu.
petak, 27.05.2011.
What have I got? I got life.
Ne mogu. Ne mogu probaviti tvoje prijatelje. Ne mislim sam bolji, da sam vrijedniji, ma koga lažem kada oboje znamo da jesam.
Možda je ona tako čista, ali pakosni smijeh kojim prati svoje priče o drugima me tjera na povraćanje. Toliko uvjerena da ne vidimo koliko je nesretna, uplašena i ugrožena. Nikad ne priča o nečemu lijepom što je netko rekao ili stvorio. Ali je sama sebi toliko fantastična, ili barem glumi da je. Lako se projicirati u hologram onog što želiš biti, lako je zavesti i obmanuti sve oko sebe, natjerati ih da gledaju tvoje vrline i napuhnute osobine i mane karikirane u tako zabavne šale, ja to najbolje znam. Možda zato i mogu prije svega vidjeti kroz taj hologram, a tek ga onda gledati. I onda, svaki put kad dođe u moje društvo, nakon tih šezdeset minuta ugodne kave, to postaje naporno, guši me, ta potreba da se od svakog stvara ružna šala, da se prijatelji i kolege i ljudi koje ne poznajemo pretvaraju u groteske me dovodi do toga da izmišljam dogovore, obveze, zadaće. Kako jadno! Dopustiti tom biću kojemu treba svake bliskosti da me otjera u ugodnu samoću i pitati se zašto mi to treba i zašto mi ti ponekad ne vjeruješ.
Baš je lijepo cijeli dan ležati cijeli dan u krevetu, s ljudima koje puštaš u onu intimnu zonu, s kojima ćeš ispreplesti udove, koji poznaju svaki tvoj dah i zglob tvoga tijela a nikad niste općili. Jebemu mater ne mogu svi biti takvi, ali takve prijatelje vrtiš u mislima na one dane kad ne otvaraš blog-editor.
Njih ne želim mjenjati.
srijeda, 18.05.2011.
Wait harbor wait
Izašli smo. Nisam dočekao pjesmu koju je majka posvetila mrtvom sinu. Otišao sam spavati oko 2 poslije ponoći. Neki misle da sam previše plitak za nekog tako pretencioznog. Oprosti mi što ne želim danas plesati na tvoj independent bend. Oprosti što ću izabrati šampanjac i jagode i smijanje i ono kad pričamo puni helija iz stotinu balona dok se valjamo po podu. Oprosti mi što ne volim Almodovara. Ne, ni Kerouac, žao mi je. Ali ako želiš, možemo pričati o naslijeđu Quattrocenta u slikarstvu i arhitekturi Vesaillesa. I pročitao sam zavidan broj američkih klasika. Vidiš, sviđa mi se ta vječna svježina koja pršti čak i kad čitaš o okrutnim ubojstvima i krivo optuženima i dokonim nasljednicima. Ja sam tako opterećen baštinom Starog Svijeta, i ti isto, i Ivo Andrić je bio, i Charles Dickens je bio, i Torquato Tasso prije njih. Želim ne ustati iz kreveta predugo, a onda oprati blud sa sebe i biti kreativan. Ne mogu. Kasnim na predavanje.
nedjelja, 13.03.2011.
kao poruka u boci
2 je ujutro, a ja jedem sladoled. Tužan sam; ja sam sam. Prije nekih pet mjeseci prestao sam izlaziti, misleći da to neće utjecati na neku kvalitetu socijalnog života itd. Vraga. Osjećam se kao da su me svi zaboravili. Više me nitko ne zove. To je najgore. Ta nedjeljna jutra kad vidiš mamurne statuse, i uploadane slike sa iPhonea iz cajkaškog kluba u koji te nitko nije zvao, jer si već mjesecima, a tebi se čini samo par dana, sinonim za dosadu. Tužno je kad prolaziš preko špice samo kad ideš u shopping, jer imaš previše para i nemaš ih s kim zarakijati, pa ih je bolje ubiti u nekom dućanu gdje je neumjesno uopće ulaziti dok je recesija i prosvjedi su svakog drugog dana u gradu. Grozno je kad pitaš preko chata na Facebooku zašto ti netko nije odgovorio na poziv jučer, i dobiješ izliku koju je glupo preispitivati, a onda čuješ da ista vrla osoba, koja ti je toliko bitna, nije došla doma do ranih jutarnjih sati i povežeš konce da ti se nije javila jer jednostavno nije htjela izaći s tobom. Kad pišeš ironične statuse na Facebooku, moraš se othrvati potrebi da ispod deset lajkova napišeš, naravno neodređeno kao pička, 'ne mogu vjerovati da ne kužiš da je ovo tebi upućeno.'. A najjadnije i najružnije je što se sramiš reći starcima da nisi pao tri ispita jer si, kao što oni misle, ti 'samo po kavama' i 'vječno tulumariš', jer si u zadnji put bio vani prije čak četiri mjeseca, i jer si unazad dva mjeseca sjedio samo na desetak kava. I onda ti dođu u posjet i iščuđavaju se kako brzo trošiš onu finu kavu koju su ti oni kupili. Jer si osamljen i piješ dve kave svako jutro sam, jer si ti onaj čudni dečko koji u preseratorskom sjajnom bijelom bircu na kraju Dežmanovog svakog ponedjeljka sjedi sam i nešto piše u bilježnicu ili čita, jer ti je vrhunac dana doći doma i otvoriti dashboard na Tumblru. Jer ne možeš reći prvo sebi, pa onda mami i tati, pa onda prijateljima koji ti to možda više nisu, jer te zapravo jako strah, da si depresivan, da opet puštaš kompluzijama da te vode, da se prepuštaš i beživotno živiš iz dana u dan jer si zadnji put kad si se tako osjećao šest mjeseci svakih tjedan dana išao na psihoterapiju. Ali ti to ne želiš. Ti samo želiš da umjesto pune žlice sladoleda u ustima imaš pljugu, i košulja ti je raskopčana, i ona pjesma koju je majka posvetila mrtvom sinu leluja zrakom dok tebe endorfin puca, a zapravo ti čak ni to nije bitno, jednostavno želiš da te netko ponekad nazove. A onda vidiš slike iz Japana, i možda te Bog samo kuša, jer ti je sigurno mnogo lakše nego tim brojnim Japancima bez doma, bez obitelji, bez mame i tate, bez prijatelja, bez nade.
subota, 21.11.2009.
ain't nothing but a mistake
Mislim da neću ići na svoju brucošijadu.
Jučer je bila brucošijada mog nesuđenog faksa. Ostao sam doma. Zaliječivao sam gripu. Društvo su mi pravili roditelji i pizza. i Supertalent. Ja sam navijao za malog Lennyja, ali je mali Lenny izgubio od zagrebačkih stepera.
Ne osjećam se dobro na faksu. Ne želim se zbližavati s ljudima, nostalgičan sam i želim ponovno ona besmislena markiranja na špici, i opijanja svaku večer. Fale mi žestice i razrijeđivanja žestica. Soco lime, Džeki i kola i to. Prestao sam biti beer person kada sam sa 17 godina izgubio interes za pogo i koncerte. Neznam se više upucavati normalnim curama, a ako i dalje ne budem išao na tulume sa prijateljima iz škole, zaboravit ću i kako ide courtly love. Pravila privlačnosti su najlakša igra na svijetu. Sve što ti treba je dobar aftershave, eks žestokog i pogled koji skida gaćice.
Izgubljen sam između kolega s faksa koji nisam ni planirao upisati, prijatelja iz razreda koji više ne postoji, i svojeg malog kruga ljudi izvan škole za koje raymond tvrdi da neću više komunicirati s njima za pet godina.
Onaj odlazak od prije dva mjeseca sada mi se stvarno čini kao dobra ideja.
utorak, 08.09.2009.
looking through a fogged mirror
znaš ono kad poželiš pobjeći? negdje gdje te nitko ne zna i ti ne znaš nikoga, gdje ne razumiješ jezik, ali želiš ostati tamo, šetati nepoznatim gradom gdje sve smrdi drugačije nego u tvom gradu, jesti čudnu lokalnu hranu koju kupiš od sumnjivog prodavača na ulici, gelato ili falafel ili možda gyros?
Kažu da u New Yorku samo turisti jedu hot dog. Kada dođem u New York, kupit ću hot dog s prženim lukom i pojesti ga na Times Squareu. Njujorčani ne vole Times Square. Times Square se mijenja, ali ga Njujorčani i dalje ne vole. Ne znam, i dalje bih volio pojesti hotdog na Times Squareu. Pravi Njujorčani jedu hamburgere u omiljenim pubovima, barem tako rade Ted i Barney.
Muji je spomenula ta putovanja i zamislio sam se. Da, volim putovati, istina više zbog onog nekog osjećaja dok si u busu ili vlaku ili avionu i znaš da ideš u negdje nepoznato, nego zbog samog dolaska, prijave u hotel i jutarnje šetnje s turističkim vodičem.
Konačno mi se pružila prilika da odem. Da napustim sve ovdje i sjednem na prekooceanski let i odem ostvariti sve svoje snove. Nevjerojatno je kako možeš sanjati naizgled nedostižne ciljeve, a kada ti dođu nadohvat ruku, ti se i dalje grčevito držiš za svoju sadašnjost. Zašto me je sada kad sam konačno odrastao i slobodan toliko strah upuštanja u nešto novo i nepoznato, kada sam cijeli život samo i isključivo slijedio svoj instinkt, čak i onda kad su od mene to najmanje očekivali? Znam da bi bilo samo bolje. Zar može biti loše, otići u nepoznato i jesti gelato ili falafel ili možda gyros, kupljen od sumnjivog prodavača na ulici?
| < | prosinac, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Svibanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Studeni 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Volim gubiti vrijeme na kavama. Volim kad mi prsti smrde po cigaretama i volim se probuditi mamuran, i pokušati se sjetiti događaja od prije nekoliko sati. I onda se otuširati, staviti aviator naočale i otići dalje gubiti vrijeme po kavama.